Reč ima

Georg Sand:

"Briga o životinjama mi je važnija od brige o tome da li mi se ljudi smeju"

 

Stari su prvo rešili sami sebe,
onda su rešili svoju porodicu
i na kraju su rešili svoju državu

Grčka poslovica

 

 

 

Ljudi ne mogu biti svesni kolika masa životinja nam se nudi dnevno. Svakodnevno bi lako mogli da prihvatimo 50 životinja. Nije to loša volja sa naše strane, ali mi nemamo ni prostora, mogućnosti niti finansijskih sredstava da prihvatimo i udomimo veći broj životinja, ili da ih držimo do kraja života kod nas.

Neki ljudi se osećaju prevareni sa naše strane pošto ne možemo da prihvatimo njihove životinje. Nismo rekli da bezuslovnu prihvatamo sve životinje. Uvek ih prihvatamo kada su u pitanju hitni slučajevi. Na žalost, dobro znamo da svaka životinja koju ne prihvatimo na kraju postane hitan slučaj.

P.S. Ljudi koji su nam doneli pse za udomljavanje često pitaju za slike od svojih ljubimaca. Za nas je to neki put veoma nezgodna situacija, pošto neki novi vlasnici neće da daju fotografije, stariji ljudi nemaju foto-aparate, a opet od drugih životinja imamo mnogo slika. Sve slike stižu do našeg društva, ako neko želi može ih slobodno dobiti na uvid i ako je njegov ljubimac na slici može uzeti tu fotografiju.







Na salašu imamo previše posla, zbog toga se često dešava da ne stignemo da podignemo slušalicu. Mi se izvinjavamo. Ali moram da priznam da nam je velik strah javljati se na pozive, pošto od deset poziva maltene svih deset su ponude životinja i to najviše pasa da ih mi prihvatimo. Ljudi jako često zahtevaju od nas da rešimo probleme za koje mi nemamo mogucnosti da rešimo.
Posebno se izvinjavam što često nismo bili u mogucnosti da odgovaram na pisma i održavamo kontakte sa ljudima, jer za to jednostavno nemamo vremena.

 

Izvan našeg prihvatilišta možemo uciniti "malo", ali ipak i mnogo. Ne možemo spreciti da nekog psa tuku, ali sprečavamo da kuje svake godine okote po 10 kučića, koji će onda biti bačeni ili ubijeni.

 

Nezvanične statistike govore:
  • ako prosečno selo ima oko 2000 pasa

  • od tog broja je oko 1000 ženki, koje se okote dva puta godišnje u proseku po 5 štenadi,

    što iznosi oko 10 000 novih štenadi GODIŠNJE!

 

 

 

GDE SU SVI TI PSI?

 

 

Neki ljudi, napadaju društva za zaštitu životinja, pitanjima: "Kako vi to štitite životinje?" ako gradite prihvatilišta i tamo vršite eutanaziju, ne samo na bolesnim i starim psima, nego i na mladim i zdravim.
Društvo za zaštitu životija i prirode Ðurdevo ne vrši eutanaziju bilo koje životinje, osim ako veterinar ustanovi da zaista nema spasa i da se životinja ne bi mučila. To se možda dešava dvaput godišnje.


ALI MI PITAMO:

ŠTA DA SE RADI SA SVIM TIM HILJADAMA


PASA KOJE NIKO NE ŽELI I KOJI NEMAJU

MESTA NI U AZILIMA?!





 

KO JE TOME KRIV?!

 

Nismo krivi ni mi, što ih sklanjamo sa ulice, ni opštinske vlasti, već ljudi koji ih bacaju na ulice. Ljudi često znaju da napadaju i vlast i nas, ali da li iko ima rešenje? Ako ima, neka ga hitno svima javi! Ni jedan azil, niti prihvatilište nije rešenje! Zašto? Mi bi mogli, svaki dan, da prihvatimo 50 pasa, što znači oko 18000 pasa godišnje.

 

ŠTA DA RADIMO SA TIM PSIMA?

Rešenje je:


EDUKACIJA, RAZUMEVANJE, STERILIZACIJA
 
ČIPOVANJE I KAŽNJAVANJE (ljudi koji izbace psa) !



Ovo možda nisu momentalna rešenja problema, ali su, za razliku od svih ostalih, sigurno trajna.
Uzmimo za primer Zrenjaninsko privremeno prihvatilište:
Tamo stigne godišnje oko 2000 pasa!!
Grad Zrenjanin (mora ??) vrši eutanaziranje pasa u prihvatilištu, ali Društvo za zaštitu životinja "Andeo" u Zrenjaninu pokušava da spasi što više tih pasa i da ih udomi.

 

 

Prvih godina svoga rada Društvo za zaštitu životinja Anđeo~Zrenjanin je spasilo i udomilo u Srbiji skoro 400 pasa.
Od pocetka rada Andeo spašava oko 25% životinja udomljavanjem i vraćanjem vlasnicima.
To je rezultat dobre saradnje izmedu Opštine i Društva za zaštitu životinja u Zrenjaninu, ali uglavnom je rezultat veoma intenzivnog rada udruženja za zaštitu životinja.

Pre početka rada društva, oko 1500 pasa godišnje se hvatalo i ubijalo na najnehumanije moguce nacine. Psi su bili bačeni u običan kontejner za smece. Na mrtve pse su bacali žive pse dok su oni umirali od gladi i žedi.

Sreća je što je tolikom broju životinja spasen život. Ali na žalost ne postoje mogućnosti, kapaciteti, finansije da spasimo sve životinje.



Društvo za zaštitu životinja i prirode Ðurdevo do sada kastriralo na hiljade pasa i mačaka u celoj Srbiji. U našem selu npr. se to vec može jasno primetiti. Prosvećivanje, razgovori sa ljudima, predavanja, kućne posete i davanje saveta i predloga, vezano za držanje životinja, predstavljaju važan sastavni deo naših svakodnevnih aktivnosti. Iako su se mnogi ljudi u pocetku rugali i mislili da je sve samo veliki biznis, oni pametniji ipak polako primećuju da iza toga stoji više od hira jedne poludele Švajcarkinje, kako su me u početku nazivali. Da smo od toga hteli nešto da zaradimo, sigurno ne bi prihvatali na stotine starih, bolesnih i invalidnih pasa, već bi uzgajali i prodavali rasne pse.

 



Ovako je bilo 2002. godine

Meni je veoma važno da pružam podršku drugim prihvatilištima za životinje, društvima za zaštitu životinja, i aktivnostima u vezi sa životinjama. Radujem se ako moje teško stečeno iskustvo koristi drugima, tako da oni ne naprave iste greške, zbog kojih bi životinje mogle da pate. Važno je pre svega da se pruža podrška mladim ljudima koji vole životinje.

Oni se bore za bolju i humaniju buducnost čoveka, prirodu i životinje, a to zaslužuje divljenje u ovoj zemlji u kojoj je toliko mnogo nevolja.

Za mene je važno da povežem domace i inostrane zaštitnike životinja, da razmenjuju adrese i iskustva.



 
  • Možda će jednog dana ljudi koji ne vole životinje primetiti da životinje imaju dušu i pravo na pristojan život da osećaju radost i tugu, kao i mi ljudi.
  • Možda će oni jednom spoznati da zaista ne postoji bolji prijatelj od psa.
  • Možda će shvatiti mudrost da se sve što čovek uradi, ponovo vraća njemu samom -bilo da je reč o dobrom ili lošem-to je zakon prirode koji funkcioniše bez milosti.
 

 

NAŠE MIŠLJENJE O EUTANAZIJI:

MI SMO U POTPUNOSTI PROTIV UBIJANJA/EUTANAZIJE ILI BILO KOG DRUGOG NACINA ODUZIMANJA ŽIVOTA OD BILO KOJE ŽIVOTINJE.


ALI

 

ŠTA URADITI KADA U JEDAN AZIL ILI PRIHVATILIŠTE

GODIŠNJE STIGNE PREKO 2000 PASA (
npr. Zrenjanin
gde

mnoge okolne opštine donose svoje pse lutalice)




ŠTA BI STE VI RADILI ? JAVITE SE AKO IMATE NEKO REŠENJE


KO JE TOME KRIV ?

 

MOŽDA VLAST
MOŽDA SLUŽBE ČISTOĆE
MOŽDA VETERINARI
MOŽDA I DRUŠTVO ZA ZAŠTITU ŽIVOTINJA
MOŽDA ŠINTERI

     

 

A MOŽDA I VI ?

(MOŽDA STE VI NEKAD BACILI VAŠEG LJUBIMCA NA ULICU,
ILI
GA MOŽDA NISTE STERILISALI)

 

KRIV JE SVAKO KO BEZ MILOSTI OSTAVI ŽIVOTINJU NA ULICI.!!!

NAŠ STAV JE DA TREBA STROGO KAŽNJAVATI LJUDE KOJI TO RADE
(KAO NA PRIMER U ITALIJI, GDE JE ZA TAKVO DELO PREDVIÐENA ZATVORSKA KAZNA DO 4 GODINE).

SMATRAMO DA NIJE HUMANO DOVESTI ŽIVOTINJU U AZIL KOJI JE VEĆ PRETRPAN I KOJI NE MOŽE DA OBEZBEDI OSNOVNE USLOVE ŽIVOTA JEDNOJ ŽIVOTINJI.

Život i hrana nisu jedini uslovi za srecan život tih pasa, koji ceo svoj život provedu uz velike stresove u velikim grupama na cesto prljavim i malim mestima ili na lancu.





SVETSKI STAV JE DA JE IPAK HUMANIJE DA SE BEZBOLNO EUTANAZIRA ŽIVOTINJA ZA KOJU ZAISTA NIGDE NEMA MESTA NI PO AZILIMA / PRIHVATILIŠTIMA, KAO I ZA KOJU NEMA NIKAKVE ŠANSE DA PREŽIVI NA ULICI. TE ŽIVOTINJE POLAKO, MUČNO, BOLNO I USAMLJENE KREPAJU NA ULICAMA OD GLADI, ŽEĐI, BATINA, SAOBRAĆAJNIH NESREĆA ITD.